2020-12-30

TAKO GOVORI O KORONI I JOŠ O ČEMU AKADEMIK MIROSLAV RADMAN

Vrijeme u kojem se nalazimo posebno je, član ste Vladina znanstvenog savjeta, no ipak dajete bitno različite izjave od kolega, pri čemu kod dijela javnosti padaju na plodno tlo.

U svakom pothvatu dobro je početi od najšireg pogleda pa tek onda ići u detalje – vjerodostojnim podacima i činjenicama dolaziti do detalja. Ako u detalje odete prebrzo, možete se strašno lako izgubiti u džungli detalja. Primjerice, dobro je prisjetiti se da u većini zemalja svake godine umire otprilike jedan posto populacije, a i rađa se otprilike jedan posto populacije. Dakle, Hrvatska ima otprilike 51-52.000 mrtvih godišnje. Dok sad razgovaramo, podaci su da imamo ukupno nešto više od 400 umrlih od COVID-19. Koliko bi od ovih 400 ljudi bilo umrlo i bez koronavirusa, nikada nećemo saznati, a uglavnom su bili stari i bolesni! A što reći o podacima dnevno novozaraženih? Pitanje je koliko je testova učinjeno i jesu li su učinjeni nasumce. Ovako mogu reći da, ako želite da nikada ne bude više od tisuću novozaraženih dnevno (pa makar svi na kraju pomrli od COVID-19), napravite dnevno maksimum 999 testova… Ovom neslanom šalom obratio bih se svjetskoj struci. Izgleda kao da pomagala (tehnologije) uništavaju kompetenciju i zdrav razum njihovih konzumenata. No, što je s ovih više od 50.000 mrtvih godišnje, zašto smo se koncentrirali samo na ovih 400, što je otprilike kao da padne jedan avion (iako ne bi baš bilo dobro da sam ja u njemu, za mene bi to bilo tragično, kao i za svakoga u tom avionu)! Nešto mi tu ne štima. Iako će razumni ljudi reći da nećemo čekati da 100.000 ljudi umre, reagiramo kada ih je 50 ili 100. Da, ali veće resurse stavljamo oko 400 mrtvih nego oko 50.000. Nemam odgovor i zato ne želim kritizirati. Samo mi se čini da je sve to disproporcionalno, da smo ovog puta mi, ili netko drugi, odlučili da se plašimo. A kada je bila svinjska gripa, u Francuskoj je ubila sličan broj ljudi, samo nitko o tome nije pisao ni govorio.

Čini se da nismo puno naučili u ovih stotinu godina od španjolske gripe, ali i da smo ovakvih bolesti imali i u međuvremenu, no ne s ovakvim globalnim odazivom. Što se dogodilo?

Teško je reći, možda je netko odlučio da se napravi neki eksperiment s javnim mnijenjem, koliko je lako ili teško mijenjati navike. Ili manipulirati ljudima, ne znam, tko bi to znao! Ali, doista jest disproporcionalno s obzirom na druge, realne opasnosti od kojih se umire stotinu ili tisuću puta više kada govorimo o brojkama. Naviknuti se da umre 50.000, a ne naviknuti da umre još 400, vrlo je zagonetno. Nažalost, ne nudim nikakva rješenja, nego mi se čini da smo jako neusklađeni u reakcijama na opasnosti. Postoje i interesi koji nisu čisti interesi javnog zdravstva, utječu i na znanstvenike i na znanost: odjednom ima više novca za 400 mrtvih ljudi nego što ima novca za onih 50.000. To su čudne igre i ja ih ne razumijem, naravno da me kopka je li ova pomutnja inscenirana ili spontana.

Hoće li se društvo i svijet promijeniti nakon ove pandemije?

Iskustvo govori, iz mojih razgovora s mojim prijateljima iz Engleske, Sjedinjenih Država ili od drugdje kamo putujem, da su ljudi, i mladi i stari, postali nestrpljivi i nezadovoljni društvom ili barem sa sobom u ovom društvu. Nezadovoljni onim što im se događa, zašto im nije puno ljepše. Čovjek se pita zašto uza sve te gadgete, iPhone, odjeću, nije sretniji, jer je mislio da će, kada bude imao sve to, biti sretan. No shvatio je da sada, kada sve to ima, ne samo da nije sretan, nego sada tek postaje gadno. Do sada je bilo lako, idemo se boriti za kuću i za auto – to steknete, a sreće nema. Najvažnije nam je gledati na mladu generaciju, a ja sam u kontaktu s njima pa mi se čini da nemaju povjerenja, nisu ushićeni sadašnjicom, a ni sutrašnjicom ni preksutrašnjicom, jer ne očekuju ništa dobro. A to nije dobro stanje duha, nije dobro za kvalitetu života… Nakon Drugoga svjetskog rata vidjelo se kakva je to devastacija, kakve su to tragedije, da su se ljudi počeli prizivati pameti i pitati se – što je važno. A važno je za svakoga od nas biti živ… A promjena ne znači uvijek i promjenu nabolje. Evolucija, primjerice, nije znanost o napretku, nego o promjenama. Mojeg dragog prijatelja dr. Zorana Đermanovića, evolucionista i sjajnog psihijatra, pitao sam je li jedini način da ratom resetiramo društvo, pa nije valjda to terapija? Rekao je uglavnom da, ali nije jedini način. Pitao smo što je alternativa, a on je odgovorio – mirakuli, čuda! Eliminacija bolesti i patnje iz života bila bi mirakul…